Paški trokut

Samo koji kilometar od Novalje, na vrhu Velo tusto čelo, nalazi se prirodni fenomen, megalitski otisak u kamenu poznat kao "Paški trokut". Trokut je istokračan, veličine 32x32x22 metara i ima oblik otiska glačala. Posjet ovom lokalitetu zahtijeva malo spretnosti u hodanju po kamenjaru jer utabane staze nema. Iako fenomen nije do kraja rasvijetljen i istražen, njegov nastanak neki povezuju s pojavom NLO-a nad cijelim paškim područjem u prošlim vremenima.

Otkriće amfora

Otok Pag, uvala Vlaška Mala:
Brodolom rimskoga trgovačkoga broda s teretom amfora,
I. stoljeće prije Krista

Tijekom II. i I. stoljeća prije Krista rimska se država širila istočnom obalom Jadrana, duž koje su se brojna ilirska plemena stoljećima odupirala rimskoj vlasti. Gušeći ustanke Ilira Rimljani su ovim krajevima zavladali tek 9. godine po Kristu, kada je već postojeća rimska provincija Ilirik podijeljena na provincije Dalmaciju i Panoniju.

Na otoku Pagu, u latinskim pisanim izvorima zvanom Cissa, Rimljani su zatekli moćno ilirsko pleme Liburna, poznatih moreplovaca, gospodara velikoga dijela jadranskoga mora tijekom ranijih stoljeća prvoga tisućljeća prije Krista.

Brojni doseljenici, koji s područja Italije i ostalih dijelova rimske države pristižu na ovo područje u vrijeme jačanja rimske vlasti, utječu na jačanje pomorske trgovine i porast razmjene dobara sa susjednom obalom i ostalim dijelovima Sredozemlja. Nesigurne političke prilike i nedovoljno poznavanje zemljopisnih i klimatskih uvjeta dovode do brojnih brodoloma tijekom I. st. prije Krista, o čemu nam svjedoče mnogi podmorski arheološki nalazi.

Dva poznata rimska naselja na sjevernom dijelu otoka - Cissa na području Caske i Navalia na području Novalje - razvila su se tijekom rimske vladavine u politička, administrativna i pomorska središta otoka, prema kojima su se usmjeravali mnogi trgovački brodovi.

Iako su već stari Grci u Jadran donijeli ostvarenu ideju amfore kao osnovne ambalaže za prijevoz vina, ulja i mnogih drugih gospodarskih proizvoda, tek u rimsko vrijeme bilježimo njihovo masovno korištenje u sve bolje organiziranoj pomorskoj trgovini širom Sredozemlja. Izrađene od otpornoga keramičkog materijala koji tisućljećima odolijeva razornim prirodnim utjecajima, one nam omogućuju otkrivanje i istraživanje ostataka antičkih brodoloma, čime izravno proučavamo pomorstvo i gospodarstvo antičkoga doba.

Svekoliku hrvatsku javnost ugodno je iznenadilo otkriće ostataka potonuloga trgovačkog broda s teretom amfora iz I. stoljeća prije Krista uz istočnu obalu otoka Paga, u Podvelebitskom kanalu, u uvali Vlaškoj Maloj.

Na postojanje nalazišta upozorio je u proljeće 2004. godine gospodin Dražen Peranić iz Stare Novalje, dožupan Ličko-senjske županije, koji je na morskom dnu otkrio skupinu od oko stotinu amfora i dvije olovne prečke antičkih sidara.

Stručnim uviđajem ustanovljeno je da amfore pripadaju tzv. tipu Lamboglia 2, korištenom poglavito za prijevoz vina, kojim je obilježena proizvodnja amfora od polovice II. do kraja I. st. pr. Kr. Te su amfore bile ponajprije namijenjene jadranskom tržištu, a potom i tržištu istočnoga Sredozemlja. Proizvodnja im je dokazana duž zapadne obale Jadrana, a postoje pretpostavke o njihovoj proizvodnji i na istočnoj obali. Na obodu jedne od amfora primijećen je žig TIMO, kojime je proizvođač periodički označavao serije proizvedenih predmeta.

Uz teret amfora i spomenute ostatke dvaju sidara, na nalazištu su otkriveni i drugi predmeti koji su pripadali opremi potonuloga broda. Tako su na pijesku uz glavnu koncentraciju amfora pronađene četiri keramičke posude, a među amforama je uočen donji dio kamenoga žrvnja za žitarice. Svi ovi predmeti činili su sastavni dio brodske kuhinje. Prilikom zaštitnog arheološkog iskopavanja na rubnim dijelovima nalazišta otkriven je i olovni uteg korišten kao dubinomjer.

Grad Novalja spemno je dočekao novo i zanimljivo podmorsko arheološko otkriće te, uz stručnu i financijsku pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske, tijekom svibnja 2004. godine organizirao pravnu i fizičku zaštitu nalazišta. Ono je danas zaštićeno željeznim kavezom dimenzija 10 x 12 m, visine 2-4 m, u koji je istraživačima moguće ući kroz otvor izveden na njegovoj gornjoj površini. Nalazište je time postalo dostupno svim zainteresiranim podmorskim posjetiteljima, a za one koji nisu u mogućnosti zaroniti i pogledati ga izbliza u pripremi je njegova muzejska prezentacija fotografijama, video-snimakama i izvađenim nalazima.